Nakon jedne strašne oluje na moru neki je brodolomac doplovio do obale na dasci preostaloj od razbijene barke.
Otočić bijaše tek nešto veći od sićušnog i pustog grebena. Nevoljnik se počeo usrdno moliti Bogu da ga spasi i svakoga je dana gledao neće li se pojaviti kakav brod, no sve bijaše uzalud.

Nakon nekoliko dana počeo je teškom mukom obrađivati komadić zemlje. Skrpao je i neku alatku za ribolov, a uspio je i zapalili vatru. Načinio je i malu kolibu da se zaštiti od vjetra i kiše.
Proveo je ondje nekoliko mjeseci i svakodnevno se molio Bogu, ali pomoć nije stizala.

Jednoga je dana vjetrić otpuhnuo plamen do rogozine od koje je načinio kolibu, ova se zapalila i za nekoliko trenutaka vatra je progutala cijelo sklonište. Gust dim dizao se prema nebu. Sve oko čega se mjesecima trudio našlo se sada u hrpi pepela.
Brodolomac se uzalud trudio da bilo što spasi.

Očajan zbog svega što mu se dogodilo, kleknuo je u pijesak i gorko plakao.
“Zašto, Gospodine, zašto još i ovo?”
Nekoliko sati kasnije veliki je brod skrenuo prema otoku. Spasioci su stigli u gumenu čamcu i brodolomca uzeli na lađu.
“Kako ste znali da sam ovdje?” upitao je mornare.
“Vidjeli smo dimne signale”, odgovoriše mu.

Tvoje poteškoće dimni su signali za buduće milosti. Bog će doći da te spasi.

Bruno Ferrero