Jednoga dana vidio sam mrava kako nosi golem list. Mrav je bio malen, a list barem dva puta teži od njega…

Mrav ga je nosio s velikim naporom. Čas ga je vukao, čas ga podizao iznad glave.

Kad je puhnuo vjetar, list je pao, a pao je i mrav. List se okretao i padao, ali mrav nije odustajao od svoje namjere. Gledao sam ga i pratio dok nije došao blizu rupe – ulaza u svoju kuću.

Pomislih: „Konačno je uspio.“ No, prevario sam se, jer trebao je napraviti još jedan važan korak. Naime, list je bio veći od rupe u mravinjaku i mrav ga je ostavio ispred i ušao bez tereta. Promrmljah: „Jadniče, tolika žrtva ni zbog čega.“ Sjetio sam se narodne poslovice: „Plivaj, plivaj i umrijet ćeš na plaži.“ Ali mrav mi je otkrio tajnu…

U rupu su ušli drugi mravi, počeli trgati list i nositi ga u malenim komadićima. Činilo se da su sretni u poslu. Za malo vremena, više nije bilo velikog lista; ostali su tek komadići koje su mravi odmah uvukli u rupu.

Počeo sam razmišljati o svojim iskustvima. Koliko puta sam se obeshrabrio pred obvezama i poteškoćama? Da je mrav gledao veličinu lista, možda ga ne bi bio ni pokušao nositi. Zavidio sam mravu na upornosti i snazi.

Svoja sam razmišljanja pretvorio u molitvu i zatražio od Gospodina:

da mi podari upornost mrava, kako ne bih izgubio volju zbog padova;
da mi podari ustrajnost mrava, kako bih nadišao svakodnevne poteškoće;
da mi podari mudrost ovih mravi, koji su podijelili teret koji je izgledao tako velik;
da mi podari poniznost kako bih s drugima dijelio plodove napornog rada tako da moj put ne bude osamljen;
da mi podari milost kako bih mogao poput ovog mrava ustrajati na putu i kad na mene navale suprotni vjetrovi, a osobito kada, zbog težine obveza ne vidim jasno put kojim mi je ići.

Ličinke koje su očekivale hranu unutar mravinjaka gurale su mrava naprijed i dale mu snagu da prijeđe put s teškim teretom na leđima. Nakon tog susreta s mravom i ja sam dobio snagu na svom putu. Zato zahvaljujem Gospodinu što ga je stavio na moj put i naveo me da prođem baš onuda.