Pročitajte interesantno razmišljanje jedne majke…
Mi pregovaramo
Mi čistimo njihove sobe
Ponekad jednostavno ne mogu više izdržati. Njegova soba izgleda kao da ju je bomba pogodila. Prljava odjeća, mokri ručnici, stočni sajam na krevetu – kaos svuda. Unatoč tome, djetetu je ipak dopušteno da obavlja sve svoje planirane aktivnosti i igranje. Ipak mu je dopušteno da gleda TV i druži se s prijateljima. Nikada ne sredi sobu kada ga zamolimo, i mi što ćemo, zasučemo rukave i sredimo je sami. Ali ovdje je lako izvesti jednakost: Dijete se naviklo da neko čisti za njim i ne misli da je to stvar vrijedna pozornosti. Riješite jednadžbu i rezultat je = derište.
Nosimo im ruksak
Da, to je teško. Znam. Ponekad stvari jesu teške. Kada pokupimo dijete i nosimo mu stvari sve do automobila, radimo previše. Mi nismo tovarne mazge. Mi previše radimo na tome da djetetu bude udobno. Ovo stvara osjećaj više vrijednosti.
Pitamo djecu što žele za ručak
Ja se ne sjećam da sam tražila ono što želim za ručak. Zar ne? Sjećate li se da mama ikad kaže: Hej djeco, hoćete li izaći na ručak ili ostajemo kod kuće? Izlazak na ručak je posebna prilika, to vidim sad kada sam odrasla. Sjećam da smo imali samo nekoliko obroka varijacije: grah, grašak, kupus, musaka, i bijelu rižu koju sam prezirala. Uvijek sve kuhano u golemom loncu. Ali, znate što? Pojela bih ono što mama iznese. Kraj priče.
Dječji planovi gaze naše
“Žao mi je što ne mogu ići, Boki ima utakmicu”. To je u redu – najveći dio vremena. Naravno da želim ići na utakmicu. Ali drugi put, igra (i Boki) moraju zauzeti drugo mjesto u našem životu. I znate što? Boki će igrati bolje jer nismo tamo da navijamo svakih pet sekundi. Želite da vaše dijete igra bolje? Propustite nekoliko utakmica.
Mi samo želimo biti sretni
Najnovija vijest: Djeca ne bi trebali biti sretna sve vrijeme. U redu je ako ne uvijek dobiju ono što žele, ne rade ono što žele raditi, ili ne idu gdje žele ići. Ako moraju raditi kućanske poslove, ili provode vrijeme sa svojom obitelji, ili idu u kupnju s nama, samo naprijed i očekujemo kolutanje očiju i teške uzdahe napetosti. To je u redu, jer ne vrti se sve oko njih i njihove konstantne sreće.
Međusobno potkopavanje autoriteta
Ovo je uobičajena pogreška. Naše dijete od nas traži da prespava kod prijateljice. Roditelj A kaže: Ne. Dijete prelazi na roditelja B koji kaže: Naravno! Zašto? Jer nismo uvijek na istoj strani. Naša djeca su manje derišta kada smo ujedinjeni. Treba težiti dogovoru u ovakvim trenucima. Možemo govoriti o našim neslaganjima kasnije. U suprotnom, djeca uče da su roditelji jedni protiv drugih.
Ne dodjeljujemo im poslove i odgovornosti
Ako dijete ne postavlja stol, raščišćava stol, stavlja posuđe u stroj, ne skuplja lišće, ili šeta psa, onda bi dijete trebalo plaćati stanarinu.
Pravimo izgovore za loše ponašanje ili loše ocjene
Izgleda da svi pravimo istu pogrešku. Loše ponašanje je loše ponašanje. Ona je umorna i gladna je baš bezveze izgovor. Do kasno je bio na treningu i nije stigao napraviti domaću zadaću (koja je zadana prije mjesec dana) je jednako loše. Moramo prekinuti s opravdavanjem lošeg ponašanja ili nedostatka radne etike. Bez discipline, djeca postaju derišta.
Raspravljamo se s nastavnikom i trenerom
Kada se sporimo oko polusatnog učenja ili toga je li kasno da se radi domaći, dijete uči da može nastaviti biti lijeno, jer njegovi roditelji će naći izgovore u njegovu korist. Dijete tada uči da ne mora poštivati svog učitelja i završiti zadatak. Pažnja je dobra. Uključeni roditelji su divni. Ali, način na koji obraćamo pozornost je taj koji može štetiti. Kada pustimo našu djecu da pregovaraju, radimo pogrešno. Ako pravimo izgovore za njihovo loše ponašanje, radimo pogrešno. Ako im je previše udobno, radimo pogrešno.
